
SEĆANJE NA ZORANA ĐAKOVIĆA DŽARA – Iz Loznice je otišao u legendu
Прича дуга више од четири деценије сврстала је рокера Зорана Ђаковића Џара међу праве лозничке легенде. Његов изненадни одлазак из града почетком осамдесетих до данас је остао енигма за све оне који су уживали у његовом свирању на гитари у парку или са групом "Џемс Бек"

Jedna od zabeleženih priča u knjizi “LOznički ROKovnik”, objavljenoj pre šest godina o super-grupi “Džems Bek” i gitaristi Zoranu Đakoviću Džaru, osnivaču benda sastavljenom od odličnih muzičara iz nekih ranijih sastava, još uvek traje i na nju nije stavljena tačka. Priča duga više od četiri decenije svrstala je Džara među lozničke legende a njegov iznenadni odlazak iz grada početkom osamdesetih do danas je ostao enigma za sve one koji su uživali u njegovom sviranju na gitari u parku kod bazena ili sa grupom “Džems Bek”.
Legenda o Džaru živi i malo-malo se obnove sećanja na ovog neobičnog čoveka i posvećenog gitaristu, pionira lozničke rok scene. Razvojem društvenih mreža, olakšano je povremeno prisećanje na njega pa ne čudi da svaka objavljena fotografija sa Džarom, a vrlo malo ih je snimljenih i sačuvanih, izaziva pažnju Lozničana koji pamte period kada se razvijao rokenrol u njihovom gradu. Jednu je nedavno objavio na svojoj stranici Miroslav Samurović Caka, na kojoj je Džare sa drugarom i pevačem iz grupe Zoranom Despotovićem Krcom. Fotka je iz 1980. godine, možda jedna od poslednjih sa Džarom koji je potom nestao sa gradskih ulica, a Samurović kaže da namerno pored njegovog imena nije stavio “suzu” jer nikada nije potvrđena njegova smrt.
– Iskreno se nadam da on u nekom pabu svira sjajan rokenrol. Džare je bio interesantan, pravi hipi lik. Najviše ga se sećaju članovi njegovog benda, možda i neke komšije. Bio je dobar čovek. Naše druženje je počelo 1973-74. godine i u to vreme sam počeo da skupljam gramofonske ploče. Pošto je živeo u ulici prema “Kadinjači”, često sam čuo muziku iz njegovog stana. U to vreme formirana je i grupa “Džems Bek”, koja je ime dobila po početnim slovima imena članova a pored Džara, činili su je pevač Krco (kojeg poznajem ceo život), basista Bukal (Milan Lukić) i gitarista Stari (Zoran Starčević), moji školski drugovi, kao i Milenko Radovanović na bubnjevima. Išao sam na njihove probe kod Milenka u pomoćnoj kući u Drinskoj ulici – priseća se Samurović.
Decenijama Džara pominju i muzičari kao vrlo talentovanog gitaristu koji je redovno vežbao i iz čijeg stana se uvek čula muzika s ploča “Dip parpla”, “Cepelina” i Hendriksa koji mu je bio uzor. Neki su prve akorde naučili baš od Džara, a svoju priču ima i Milan Zarić, poznati loznički basista.
– Imao sam sreću i čast da provodim vreme sa Džarom. živeo je u zgradi kod sadašnjeg “Intermeca”, preko puta Dušana (DNK) i Ivana Kovačevića, mojih divnih prijatelja. Ivan i ja smo često odlazili kod njega i pomagali mu da vežba. Mi bismo vrteli nekoliko akorda ukrug, a on bi eksperimentisao na akustičnoj gitari. Bio je čovek satkan od muzike, idol nama “apsolutnim početnicima” i najveći krivac što smo se beznadežno inficirali rok muzikom. U to vreme smo Ivica, Gile (Zoran Glišić, živi u Sidneju) i ja osnovali bend i svirali matursko veče u OŠ “Anta Bogićević”, a on nam je bio gost. Sa Krcom i Bukalom je dolazio na naše probe, kod mene u Drinskoj, tresli smo se od treme i izvirivali preko ograde da vidimo da li idu, kao da dolaze “Bitlsi”. Onda je jednog dana samo nestao, bez najave i nikad više ništa nisam čuo o njemu. Kružile su priče ali je sve to bilo u domenu mašte, neprovereno, tipično za mala mesta – kaže Zarić.
Iako su neki tvrdili da je otišao u Englesku, da su ga sretali u Beogradu, u podzemnom prolazu na Zelenom vencu, prava informacija o Džaru nikada nije stigla u Loznicu iz koje je mistično otišao. Ako bi neko znao pravu istinu, onda bi to sigurno bio pevač Krco, kao najbliži prijatelj. On nam je potvrdio da je Džare išao u Indiju, ali i to da se vratio u svoj grad a tek kasnije otišao “zauvek”.

– Džare je bio 1953. godište, godinu stariji od mene, a naše druženje traje od početka sedamdesetih. Veče pre nego što će nestati iz Loznice, sedeli smo na stepeništu ispred njegove zgrade i pričali. Pre toga je pominjao da želi ponovo da putuje, opet na Istok, gde je prvi put otišao kada je napunio osamnaest godina i dobio pasoš. Tada je preko Grčke, Turske, Avganistana stigao do Indije i Nepala. Sa tog putovanja doneo je beležnicu sa imenima gradova u kojima je boravio, država i valuta, dnevnik ilustrovan njegovim zanimljivim crtežima. Dok se on zanosio istočnim zemljama, ja sam ga ubeđivao da krene na Zapad i tamo pronađe mesto za sebe jer je uvek imao velike snove. Želeo je da postane zvezda, brzo, preko noći, najpre u Evropi pa onda dalje. Imao je neverovatnu harizmu. Nažalost, to je sve ostalo na snovima. Otišao je bez pozdrava, bez ikakvog nagoveštaja te večeri i nikada mi se više nije javio. Nije potvrđeno da li je živ ili mrtav, mnogi su pričali da su ga sreli u Grčkoj, Turskoj, Italiji u različitim stanjima. U te priče nikada nisam verovao. Na ruci je imao tetovažu “Sveca”, simbol istoimene serije popularne u to vreme, čovečuljka poput Čiča-Gliše s oreolom, tako da verujem da bi ga barem po tome neko identifikovao. Priča još traje, a on je iz Loznice otišao u legendu – kaže Krco.
Većina sugrađana koja je poznavala Džara ipak veruje da je sada na nekom boljem mesti i da će se kad-tad oglasiti dobrim rifom i solažom na gitari. Aplauz ga čeka već skoro pola veka a iza ove priče ostaju samo tri tačke…
S. P.
Foto: Lična arhiva
PROČITAJTE I…
”GALIJA” NA ”ZIMSKOM FESTIVALU” – Najlepše kad je prestani…
ODRŽANE BOŽIĆNE VOŽNJE – Kad protutnje traktori i kamioni
Preuzmite besplatnu aplikaciju LN za iOS uređaje na App Store ili besplatnu aplikaciju LN za android uređaje na Google Play prodavnici!
Pratite nas i na fejsbuku, instagramu i jutjubu

Pokojni Džare sahranjen je na starom groblju, u Banatskom Karlovcu. Dobro sam ga poznavao, bio sam klinac koji je slušao njegove priče. Jednom prilikom pokazao mi je dva puna pasoša. Pregazio je čitavu planetu, uzduž i popreko. Neka mu je laka zemlja.
Ali mu je grob nažalost ostao neobeležen, jer niko nije stavio spomenik, a drveni krst je odavno istrunuo i bačen.